Novosti

U Narodnoj biblioteci Budve u petak se predstavio pjesnik Đorđe Šćepović dvjema posljednjim zbirkama poezije “Prije objave” i “Doba”.

O poeziji Šćepovića govorio je književni kritičar Vlatko Simunović, a sa autorom razgovarala Stanka Stanojević.

Đorđe Šćepović je objavio osam knjiga poezije, a poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik.

Sofisticiran i beskompromisan pjesnik koji sebi ne dopušta osrednjost, čiji je opus u znaku otklona od konvencionalnih osjećanja samom sebi je lično važan - ocijenio je književni kritičar Vlatko Simunović: “Sve to zajedno proizvodi odsustvo poze i odgovornost prema onome što on kao pjesnik hoće opjevati.

To podrazumijeva stav u odnosu na predmet pjesme.

Jasan i naplavinama dana nenatrunjen stav.”

Za Šćepovića su pjesme zadatak života - zapaža Simunović: “Ne rješava problem koje postavlja vrijeme.

On riječima razdire unutrašnje biće tih strašila, duboko svjestan jeze vlastite konačnosti…

Pjesma je autonomna.

Pjesma JESTE.

Da bi to mogla biti, riječi čekaju svoj trenutak.”

Iako Šćepović poznaje svoje riječi, on je “pjesnik koji umije ćutati”: “Njegovo ćutati znači ne kazivati da bi bio prisutan… On nešto kazuje samo kada to što ima reći mora biti rečeno.
Fascinantno montira pjesme koje nijesu dijagnostika krize. Iza svake riječi stoji pjesnik, njegov um, biće.
Sugerišući svojom pjesmom naličja predmeta, on ne štedi ljude oko sebe, ali ni sebe samog.
Ljubomorno čuva svoju slobodu i slobodu poezije.”

Pjesnik Đorđe Šćepović smatra da su riječi nadmoćnije u odnosu na nas, “tek u slučaju kad ih pokorimo, natjeramo na neku bezuslovnu kapitulaciju, tek onda jesmo oni koji stvaraju.

Jer uvijek su riječi te koje određuju pravila i koje diktiraju cijeli tekst koji pišemo.”

Prošla su vremena velikih tema i preokupacija, tvrdi pjesnik, te prosto moramo iz nekih nepoetskih materijala stvarati poeziju i prepoznavati poeziju u tome i otkriva: “ja poeziju pišem samo u onom periodu kada intenzivno čitam, kad sam posvećen čitanju, tako da bilo što me može navesti da pišem poeziju u tim stanjima, ako čitam nekog američkog pjesnika koji se bavi jezikom na jedan način, ja sebi kažem da ću to uraditi na drugi način, tada ću napisati pjesmu…

Tradicija, nasljeđe je ono čemu moramo biti okrenuti.

Prevaziđen je koncept avangarde koja odbacuje tradiciju i pokušava da stvori nešto apsolutno svoje i novo, prosto moramo biti okrenuti tekstovima koji su napisani i nastali prije nas jer niti smo mi pali u svijet kao prvi, jer sve je već rečeno, kako stoji u prologu Doba gdje je citiran Andre Žid, ali moramo se vratiti unazad i početi ispočetka, prosto moramo se osloboditi predrasuda kada je u pitanju tradicija i uzeti ono dobro što nam je tradicija dala ali ne bukvalno ukrasti nego da nam to bude nasljeđe na koje ćemo biti upućeni i koje će nam otvoriti neka vrata budućnosti.”

Mogućnosti pjesnika su beskonačne u okvirima svog teksta, ali “živimo u vremenu kada je sve vijest, kad isti prostor dijele neki recentni autori i neki ljudi koji su zalutali u književnost, valjda im egzotično zvuči poziv pjesnika pa se tako i potpisuju.
Danas bilo šta može biti vijest i bilo koja knjiga može biti objavljena, prosto izgubili smo čini se sve standarde i kriterijume kada je u pitanju i medijsko praćenje književnosti i vrednovanje svega toga, jer lošem se čitaocu, onom koji nema bogato čitalačko iskustvo i ne poznaje već pomenutu tradiciju, može bilo što prodati” - istakao je pjesnik Đorđe Šćepović u razgovoru o svojoj poeziji u Narodnoj biblioteci Budve.