Novosti

U okviru 31. izdanja festivala Grad teatar Budva, 12. jula u 22:00, u Kući Medina, na Trgu pjesnika, u Starom gradu biće otvorena međunarodna multimedijalna izložba Linije bjekstva, autorski projekat kustoskinje Svetlane Racanović. Izložbu čine radovi umjetnika Neše Paripovića i Jovana Čekića iz Srbije, Milije Pavićevića i Natalije Vujošević iz Crne Gore i Marka Polonija iz Švajcarske. Izložbu će otvoriti ministar kulture, prof. mr Janko Ljumović.

Pojam: linije bjekstva preuzet je iz filozofskog nomadizma Žila Deleza i Feliksa Gatarija (fra. les lignes de fuites, eng. lines of flight) i tiče se sila koje znače oslobađanje, preobražavanje, stvaranje novog i uvijek istraživanja i eksperimentisanja izvan granica: izvan konformizma prepoznatljivog, prilagodljivog, prikladnog, preporučljivog, očekivanog, prihvaćenog, etabliranog, institucionalizovanog i izvan rutinskih poteza, provjerenih putanja, igranja na sigurno ili osiguranog dobitka.
Bjekstvo se ovdje ne vezuje za individualni osjećaj ili iskustvo nepogode i nelagode, nesrećnog slučaja i neuspjeha, gubitka kontrole ili učinjene loše procjene i pogrešnog izbora niti kao „logična reakcija“ na sveobuhvatni i sveprožimajući osjećaj nesigurnosti, ugroženosti, zarobljenosti, zakinutosti, gubitka i osipanja snaga, bezidejnosti i besperspektivnosti. Bjekstvo na koje se ovdje misli, koje se ovdje zagovara ne dolazi iz indolencije ili rezignacije, ne predstavlja ni eskapistički, izolacionistički ili kompromiserski manevar niti se njome zagovara traženje/nalaženje trajnog i tajnog, izolovanog, „ostrvskog“ utočišta, odricanje ili nesvjesnost „težine trenutka“ u kome živimo. Linija bjekstva znači kreiranje lične pozicije između, pozicije in-between ili stupanje u polje izvan, promovisanje izvjesnog klizinog, rubnog, graničnog, fleksibilnog modela umjetničkog pozicioniranja i involviranja kao prospektivnu umjetničku strategiju. Linijama bjekstva pojedinac ne bježi od sebe ili od društva već dopušta da od njega nešto pobjegne, da se oslobodi ono što izmiče prisvajanjima, kanalisanjima, pripitomljavanjima ili blokiranjima od strane kapitalističke ili političke mašine, što postaje konstituent i sadržaj njegovog slobodnog, samosvjesnog, nezavisnog, aktivnog (ne, nužno, i aktivističkog) postojanja i (društvenog i umjetničkog) djelovanja, što je pitanje njegove „politike“ staranja o sebi kao preduslova za brigu o drugima. U tom smislu, linije bjekstva su i linije otpora, njima se mogu prekoračiti postavljene Granice i pružiti otpor Moći.
Budući da naš egzistencijalni horizont, kako kaže filozof Žan Lik Nansi, ocrtava rezignacija, nestajanje, nemogućnost, upravo tom horizontu moramo stalno prkositi, stalno ga pobijati i težiti da se ode izvan svakog mogućeg horizonta: da se stalno probija Zid i pomjera Granica. Realističnost ovdje promovisanih umjetničkih pozicija i njihovih ne kreiranja imaginarnih svjetova, nego ličnih istraživanja i razotkrivanja slojevitosti realne svakodnevice počiva na identifikovanju i građenju stvarno mogućih uporišta - tačaka otpora („umjetnici konstituišu poslednju liniju odbrane preko koje se prelamaju suštinska egzistencijalna pitanja“, Feliks Gatari), tačaka otpora kao čuvanja svog integriteta, „svog inkognita“, svoje želje i svoga užitka (iz kataloškog teksta Svetlane Racanović).