Novosti

U organizaciji Narodne biblioteke Budve i Muzeja i galerija Budve u utorak je promovisana knjiga sjećanja “Susret je najveći dar” autorke Branke Bogavac.

O novoj knjizi spisateljice i novinarke Branke Bogavac u Modernoj galeriji “Jovo Ivanović” u budvanskom Starom gradu govorili su: slikar i književnik Dimitrije Popović, profesorica i spisateljica Zorica Joksimović, književnik Miraš Martinović i autorka, a moderatorka je bila Stanka Stanojević.

Naš veliki umjetnik, slikar i književnik Dimitrije Popović je istakao da se promocija održava u ambijentu izložbe koja dolazi iz Pariza, a kao što znamo Branka je pisala o slikarima realizma, i taj fenomen realnog je ono što je obilježilo njen život.

Realnost je nešto što se pojavljuje unutar ove knjige.

Branka govori o stvarnosti, o svom životu i vremenu i kako je svoju karijeru gradila od, kako kaže, čobanice sa Bora preko čitanja knjige o Mariji Kiri…

Kruna njene karijere je Orden Viteza umjetnosti i književnosti.

“Kada sam dobio ovu knjigu prvo što sam uočio je naslov : "Susret je najveći dar”.

Naslov je grafički akcentovan, velikim slovima je naglašen.

Čitajući Brankinu knjigu, tu autobiografiju umjetničku, shvatio sam da kroz njeno pričanje, shvatanje života i životnog puta prolazi i njen smisao - da svoj životni put ispuni kroz umjetnost i kulturu.

Na kraju se ispostavilo da je to pravi dar susreta sa samim sobom.

Kada čovjek piše o sebi, da se potpuno otvori bez zadrške prema drugima to je pravi dar susreta sa samim sobom.

I kada želite da uobličite to pisanje o sebi dolazi do onog ključnog problema, najtežeg problema, to je da tu stvarnost svedenog svijeta prikažete kakva ona jeste.

Kako je Mišel Leris, jedan od najvećih francuskih pisaca i intelektualaca napisao u čuvenoj knjizi Doba zrelosti, kada je odlučio da piše o sebi bez zadrške pred svijetom, on je bio svjestan opasnosti u kojoj se nalazi; dakle, kako literarno uobličiti ono što treba da kaže svijetu”.

Umjetnik Dimitrije Popović je istakao autorkin senzibilitet za likovnost i ilustrovao ga nekolikim primjerima iz djela “Susret je najveći dar”.

Profesorica jezika i književnosti i sama spisateljica Zorica Joksimović je u prikazu esejističke prirode “U susret Riječima” istakla da su Brankine riječi susreti i komunikacija, te da “ovaj susret, poput scenske izvedbe Riječi, rođen je iz jezika Branke Bogavac, na njenoj životnoj pozornici.”
Joksimović je nadalje istakla: “U bogatoj memoarskoj građi „Susret je najveći dar“, autorka zaranja kroz uspomene i sjećanja te nam tako predstavlja: društvena, politička i kulturna zbivanja u Jugoslaviji i Francuskoj, o kojima je svjedočila i koje je živjela.
Od rijetkih je koji mogu istovremeno odano pripadati dvjema zemljama i njihovim kulturama: jedna je Crna Gora, njena domovina, koja joj „grije dušu“, i u čije krilo sasipa sve svoje plodove; a druga je Francuska, u kojoj se odvija njen radni, porodični i racionalni život, njen poticaj i smiraj.
Pripadam zemlji zavisno od jezika kojim se služim, navodi Branka, pozivajući se na riječi izraelskog pisca Amosa Oz-a koji kaže „zemlja je moj jezik“ i zaista, jezik i riječi su Brankino „bogatstvo“, a i napor da ga sačuva.
Napuštanje ili gušenje svog jezika tišti iznutra, dok onaj strani napada spolja i sili i mozak i tijelo.
Boljelo je i duhovno i fizički - poput cijepanja na dvoje, i ne znam još na koliko.
Nijesam ista osoba kad govorim moj i kada govorim tuđi jezik.
Nikada strani jezik ne može da postane kao svoj, ma koliko ga poznavali.
Maternji je u stranoj zemlji sačuvala prevodeći razgovore iz njenih svekolikih intervjua sa nobelovcima, najznačajnijim i najrazličitijim umjetnicima dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, da svom narodu pošalje ono najbolje od evropske kulture.”
Knjiga “Susret je najveći dar” je djelo koje je dvostruko inspirativno, smatra Zorica Joksimović; pisala ga je autorka koja posjeduje vještinu finog tkanja bogate životne priče, a u drugom pravcu, hodajući kroz vrijeme, tankom granicom između ljepote i muke, ljubavi prema knjizi i tegobnog života, privatnih i javnih odbrana onoga što se braniti može, Branka Bogavac slikovito oblikuje golema simbolička sjećanja.
Na kraju svog prikaza, autorka istog je posvetila Branki Bogavac pjesmu naslovljenu Svjetlonoša.

Vrstan poznavalac stvaralaštva Branke Bogavac, književnik Miraš Martinović je istakao da je za 20 godina poznanstva sa Brankom za svaku njenu promociju, kad god je bila u pitanju ista knjiga, pisao novi i poseban tekst.
Martinović je naglasio da je Bogavac u kulturnom životu prisutna gotovo pola vijeka te da joj dugujemo zahvalnost i priznanje.
Već osamdesetih godina ona počinje da objavljuje intervjue sa ličnostima koje su nama bile daleke, a mnoge i malo poznate ili nepoznate: “Knjževna reč i Književne novine, donose na naslovnim stranama njene intervjue, većinom sa onima koji su morali da napuste svoju zemlju.
To je za nas tada veliko otkriće, a za jugoslovensku Vladu ili Savezno izvršno vijeće, kako se vlada tada zavala, uznemirujuća činjenica, pa će na jednom od sastanaka, neko glasno pitati: Ko je ta Branka Bogavac da nam drži lekcije?
U pitanju je bio intrevju sa Milanom Kunderom, u kojem on otvoreno govori o svim u to vrijeme važnim i važećim pitanjima koji se tiču bloka istočnih zemalja i života u njima.”
Njen „krik“ da se spase Jugoslavija, pred početak rata 1991. godine odjeknuo je dramatično i izazvao pažnju: “Pred početak rata u Jugoslaviju, u Jelisejskoj palati, gdje se održavala konferencija za svjetske novinare, povodom aktulenih pitanja u nama tada zajedničkoj zemlji - ona će reći tadašnjem francusko predsjedniku Miteranu: "Gospodine predsjedniče, spasite mir u Jugoslaviji, spasite Jugoslaviju od rata, jer su Milošević, Tuđman i Izetbegović spremni da zarate iz ličnih ambicija...!"
Na to je Fransoa Miteran rekao "da je poslao Badinterovu komisiju"!!!
Nije shvatio da nama treba kineski zid da nas razdvoji da se ne bijemo, a ne komisije!
Ni Miteran, ni Zapad tada nijesu shvatili ni slutili šta je Balkan i na šta smo mi sve sposobni i dokle će sve to dovesti jugoslovenske narode!"
To obraćanje su prenijeli francuski mediji, pod naslovom: Krik jugoslovenske novinarke.”
U svom kazivanju o Branki, Martinović je zapitao što bi bilo da Branka nije otišla: “Tada ne bi bilo susreta sa Milošem, Kunderom, Borhesom, Dirasovom...
Ne bi bilo dragocjenih intervjua za koje sam svojevremeno napisao da me neki od njih podsjećaju na Platonove dijaloge.
Ovdje prije svega mislim na Borhesa, Joneska, kineskog nobelovca Gaua, pa Kunderu, svakako, ali i mnoge druge...” - istakao je Martinović izrazivši nadu da će nas Branka Bogavac uskoro obradovati novim intervjuima do sad neobjavljenim.

Autorka Branka Bogavac je kazala da je susret cio naš život, ali da toga nijesmo svjesni te da od njega zavisi da li će naš život biti lijep, srećan, interesantan, ili osrednji, običan, nesrećan i paklen.

U uvodu knjige autorka Branka Bogavac ističe: “Naslov knjige Susret je najveći dar odnosi se najprije na moje susrete s velikim ljudima.

Ljudi koje sam imala sreću da sretem darivali su mi svoje riječi - onako, za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi, jednostavno, poklonili su mi ih, a ja ih, s moje strane, prenosim svima onima koji vole da čitaju, koji vole knjige.

Tako moj susret s tim ljudima postaje mjesto rasprostiranja njihovih riječi, mjesto odakle će one otići još dalje i stići do onih koji će ih primiti kao darove koji će ih obogatiti.

I to rasprostiranje njihovih poklona je moje uzdarje za njihov dar.

Naslov se takođe odnosi i na sve susrete s prijateljima kao i dobronamjernim ljudima za koje Drugi nešto znači.

Ima li išta ljepše od susreta s čovjekom?“

Pišući decenijama o drugima, prvi put se usudila da progovori u svoje lično ime: „Ideja za pisanje knjige o mom životu potekla je od moje kćeri Milene, profesora francuskog, kad sam bila njen gost u Budimpešti 2006. godine.

Željela je da sazna nešto o mom životu, da joj ispričam razne događaje i važne momente.

Na samom početku, to sam prihvatila kao razgovor dok sam u gostima, onako pored kamina ili našeg ognjišta, kako se nekad živjelo i pripovijedalo.

Ali poslije prve priče, čekalo me je iznenađenje, Milena je željela da moji odgovori na njena pisana pitanja budu takođe napisani.

I tako je počelo.

Kada sam već poodmakla u pisanju, ono se sve više širilo, usložnjavalo, moj mali razboj sa Bora se razmahao i počeo da utkiva u potku o mojoj domovini i mnogostruke niti koje su odjednom iskrsle u sjećanju da bi obogatile i istakle šare mog apstraktnog ćilima i dopunile ono što je već bilo poznato sredini koja me je odgajila.

Tu su nagrnule slike iz mog života u inostranstvu, moji profesori na Sorboni, učešće na manifestacijama sa studentima 1968. godine, boravci u Kanu, putovanja u inostranstvo.

Sjećanja su navirala sa svih strana, materijal se sam pojavljivao i nudio.

I Pariz, naravno, onako kako se pokazao šarmerom na početku, jednostavno se nametnuo i ušao u knjigu da ispričam što sam radila u njemu.

Da se stvarno odlučim da pišem o mom životu, doprinijele su i misli velikana koje sam stalno imala na umu, a koji su uporno insistirali da treba da se ostavi trag.

Te riječi su me opsijedale i uticale na mene do te mjere da sam se lakše odlučila na taj korak koji je delikatan, jer lako može da se pretvori u samohvalu.

Po njima, velika je šteta što veliko mnoštvo ljudi nestaje bez ikakvog traga.

Česlav Miloš je osobito insistirao na tome i veoma žalio za onolikim brojem ljudi koji su nestali u logorima.

I ne samo u logorima.

I ta i takva knjiga, za mene, Crnogorku u inostranstvu, previše vezanu za zemlju, jeste povratak u domovinu na sasvim osoben način.

Kad ja odem - neka knjiga ostane.

Knjiga kao trag.“

Branka Bogavac je istakla da joj je posebno stalo da se zna koliko je predano i s ljubavlju slala tekstove u Jugoslaviju i druge republike, pogotovu u Crnu Goru, praktično bez ikakve nadoknade.

Ovo ističe posebno zato jer se kulturna klima promijenila svuda, pa se zaboravlja šta su tada značili za našu sredinu intervjui i tekstovi koje je slala iz Pariza.

Emotivno i sa zahvalnošću koju rijetki tako srdačno znaju uputiti, Branka je uputila riječi zahvalnosti organizatorima, izdavaču, publici i brojnim poznanicima koji su upravo zbog nje došli iz drugih gradova u Budvu.